Bombardovanje 1999: Poslednji let za Beograd

    • Autor, Dejan Anastasijević
    • Funkcija, BBC novinar
  • Vreme čitanja: 7 min

Tekst je prvobitno objavljen 24. marta 2019.

Većina u Srbiji nije verovala da će NATO ispuniti pretnju - sve dok bombe nisu počele da padaju.

Početkom februara 1999, američki magazin Tajm, za koji sam tada radio uporedo sa beogradskim Vremenom, poslao me je u Englesku na dvonedeljni kurs za novinare koji rade u „neprijateljskom okruženju".

Kurs je bio obavezan, a posle me je čekao jednonedeljni odmor u Londonu, o trošku časopisa, kao nagrada za samopregoran rad.

Meni se, pak, činilo da nakon dve godine intenzivnog izveštavanja sa Kosova, gde su sukobi srpskih bezbednosnih snaga i Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) svakim danom bivali sve žešći, nemam mnogo šta da naučim o neprijateljskom okruženju.

Ali mi je stvarno bio potreban odmor.

Prilično intenzivan kurs je održan u Herefordu na krajnjem severu Engleske i bio je zanimljiviji nego što sam mislio.

Na kraju dana obično nisam imao snage da pažljivo ispratim vesti, a uostalom, nije izgledalo da je u vezi sa sve gorom situacijom na Kosovu na pomolu neki preokret.

Tako sam, posle završetka kursa, doputovao u London u blaženo poluinformisanom stanju.

Već na recepciji hotela, sačekala me je poruka da se hitno javim u redakciju.

„Imam dobru i lošu vest", rekao mi je urednik.

„Koju ćeš prvo?"

Odabrao sam, naravno, lošu.

„Nema ništa od odmora, sutra se vraćaš za Beograd", rekao je.

„Potreban si nam tamo."

A dobra vest?

„Letiš biznis klasom, jer nema mesta u ekonomskoj".

Tu sam se već malo zabrinuo.

U sobi sam na kompjuteru malo pažljivije prošao kroz vesti, ali mi se i dalje činilo da nema ničeg posebno novog - na Kosovu sukobi, NATO preti intervencijom - tako je bilo i kad sam odlazio na kurs.

NATO je, uostalom, pretio intervencijom i tokom celog rata u Bosni i Hercegovini, a umešao se tek na kraju, i to na prilično ograničen način.

To me je donekle smirilo.

Stari poznanici

Kada sam prispeo na londonski aerodrom Hitrou, saznao sam da je moj let kompanije Austrian Erlajnz za Beograd bio poslednji - svi drugi prevoznici su već otkazali letove za Srbiju.

Tu sam se opet zabrinuo.

Zabrinuo sam se još više kada sam se ukrcao i video da je biznis klasa potpuno prazna, izuzev dvoje ljudi koje sam odranije poznavao - CNN novinarka Kristijana Amanpur i Filip Riker, jedan od pomoćnika američkog diplomate Ričarda Holbruka.

Bili su podjednako iznenađeni kao ja.

„Otkud ti, Dejane?", pitala me je Kristijana, koju sam ranije često sretao u Bosni.

„Bio sam na odmoru u Londonu, ali mi je bilo dosadno, pa sam rešio da se vratim u Beograd.

„Tamo je uvek zabavno", rekao sam u bednom pokušaju da budem duhovit.

„A vi?"

„I nama je bilo dosadno", odgovorili su u glas.

Usput mi je Riker, koji je često obilazio Kosovo u pratnji Holbruka i drugih američkih zvaničnika, ukratko izložio situaciju: NATO je ovaj put ozbiljan.

Holbruk već leti za Beograd specijalnim avionom - u kojem iz nekog razloga za Rikera nije bilo mesta - u poslednjem pokušaju da ubedi Slobodana Miloševića da povuče vojsku i policiju sa Kosova.

„Ako vidiš da Holbruk odlazi iz Beograda, a da se prethodno ne obrati novinarima, znači da nije uspeo", rekao je Riker.

U tom slučaju će bombardovanje Srbije početi za manje od 24 sata, dodao je tiho.

Tašta i televizor

Dok sam se vozio sa aerodroma prema kući, bio sam pun adrenalina, ali napolju je sve izgledalo normalno - ako su mere bezbednosti bile povišene, to se ni po čemu nije videlo.

Ni u dnevnim novinama ništa nije ukazivalo da je katastrofa na pomolu.

Kada je par sati kasnije objavljeno da je Holbruk posle razgovora sa Miloševićem bez reči otišao direktno na aerodrom, sat u mojoj glavi je počeo da odbrojava.

Da li će Beograd sutra biti sravnjen sa zemljom kao 1941?

Hoće li biti struje i vode?

Hoće li raditi telefon i internet?

Ni na jedno od tih pitanja nisam imao odgovor, ali sam znao da je najvažnije da ženu i sedmogodišnju ćerku što pre sklonim na sigurno.

Srećom, postojalo je rešenje: tašta je imala i kućicu u jednom pitomom šumadijskom selu, podalje od bilo kakvog vojnog objekta.

Ona je živela u naselju Braće Jerković sa direktnim pogledom na kasarnu „4. juli", izvesnom metom napada.

I tako smo se na brzinu spakovali i krenuli po taštu. Nije dolazilo u obzir da ostane u tom stanu.

Tašta, međutim, nije htela ni da čuje: te šta će zimi na selu, te voda je zavrnuta, te treba vremena da se kuća ugreje...

Na kraju je iznela krunski argument: u kući nema televizora, a ona ne može bez omiljenih serija.

Iščupao sam kabl iz utikača, izneo televizor iz stana i spustio ga do kola.

Nekako je stao u prtljažnik.

Tašta je poslušno krenula za omiljenom spravom.

Bez panike, molim

Isto veče sam se vratio u Beograd, a sledećeg jutra otišao u redakciju Vremena.

Bila je sreda, dan kada se novi broj dovršava i šalje u štampariju.

Nedeljnik je, kao i sada, izlazio četvrtkom.

Kada sam kolegama ispričao šta sam saznao u avionu, gledali su me zbunjeno.

Glavni urednik mi je rekao da paničim po običaju.

Njegov pomoćnik me je u šali pitao da mi nisu na kursu ugradili neki čip u mozak.

Niko me nije shvatio ozbiljno.

Odlučeno je da se nastavi sklapanje broja po ranije zacrtanom planu.

Dobio sam nekakvu bezveznu temu, ne sećam se više koju.

Sedeo sam za kompjuterom, a slova su mi igrala pred očima.

Nekako sam smuljao taj tekst.

Broj je poslat u štampariju, a par sati potom, Beograd su pogodile prve bombe i rakete.

Vreme je prvi i jedini put u istoriji časopisa zaustavilo štampu i srušilo naslovnu stranu.

Preko cele nove naslovnice bila je ispisana kratka reč: RAT!

A ono što se potom dešavalo je tema za sasvim drugu priču.

Pogledajte video o NATO bombardovanju

BBC na srpskom je od sada i na Jutjubu, pratite nas OVDE.

Pratite nas na Fejsbuku, Tviteru, Instagramu,Jutjubu i Vajberu. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk